Ovako sam čuo. Jednom je Blaženi boravio u zemlji Sakyana, kraj Silāvatija. U isto vreme je velika grupa monaha boravila nedaleko od Blaženog, marljivi, predani i odlučni. Onda se Māra, Zli, pretvori u brahmana sa velikom punđom, odeven u antilopinu kožu, star, nakrivljen kao krovna greda, pa teško dišući, sa štapom od udumbara drveta u ruci, priđe onim monasima i reče: „U beskućnike ste otišli još kao mladi, crne kose i obdareni blagoslovom mladosti, u najboljim godinama, za zadovoljstva čula se niste zanimali. Uživajte, poštovani, u zadovoljstvima čula. ne ostavljajte ono što je neposredno vidljivo, kako bi išli za onim što traži vreme.” „Brahmane, mi nismo napustili ono što je neposredno vidljivo, kako bismo išli za onim što traži vreme. Već smo upravo napustili ono što traži vreme, kako bismo išli ka onome što je neposredo vidljivo. Jer Blaženi reče da zadovoljstva čula troše vreme, bremenita su patnjom, bremenita očajanjem i opasnost u njima je sve veća, dok je Dhammu vidljiva ovde i sada, vanvremena, poziva da je lično istražimo, praktikujemo i postanemo mudri, razumevši je svako sam za sebe.” Kada ovo bi rečeno, Māra, Zli, zatrese glavom, zapaluca jezikom i podiže obrve, tako da mu se na čelu pojaviše tri bore. A onda otide, oslanjajući se na svoj štap.