Kraj Sāvatthīja. Jednoga jutra monahinja Uppalavaṇṇā se obukla… da tu provede ostatak dana. Tu joj Māra, Zli, u želji da u monahinji Uppalavaṇṇi izazove strah, uznemirenost i jezu, u želji da joj naruši koncetraciju, priđe i obrati joj se ovim stihovima: „Došavši do sala drveta sa krunom od cvetova, Stojiš u njegovom podnožju sasvim sama, monahinjo. Nikoga nema ko bi mogao da nadmaši tvoju lepotu; luda devojko, zar se ne plašiš razbojnika?” Na to monahinja Uppalavaṇṇā pomisli: „Ko je izgovorio ove stihove – ljudsko ili neljudsko biće?” I dalje pomisli: „Māra, Zli, to izgovori, u želji da u meni izazove strah, uznemirenost i jezu, u želji da mi naruši koncentraciju.” Tako mu monahinja Uppalavaṇṇā, razumevši: „Ovo je Māra, Zli”, odgovori stihovima: „Iako sto hiljada razbojnika takvih poput tebe može ovamo doći, sasvim sam mirna, strah ne osećam: čak i ovako sama, Māra, ja te se ne plašim. Mogu da u trenu nestanem, mogu da ti uđem u stomak, mogu da ti stanem na sred čela: ipak me ne možeš videti ni na čas.