Tako, monasi, postoje božanstva koja se nazivaju ’bićima bez opažaja”. Kada se u njima javi opažaj, ona umiru u tom svetu. Onda, monasi, moguće je da jedno od tih bića umre u tom svetu i preporodi se u ovome. Došavši u ovaj svet, ono napusti dom i ode u beskućnike. Zahvaljujući snažnom, odlučnom, predanom i istrajnom naporu, kao i ispravnom promišljanju, postiže takav stepen koncentracije da se priseća nastanka opažaja, ali ne dalje od toga. Tada ono kaže: Sopstvo i ovaj svet nastaju slučajno. A zašto? Zato što prethodno nisam postojao. I tako, iako me nije bilo, sada izronih u postojanje.’ To je, monasi, prvi način. A koji je to drugi način, drugi slučaj, zbog čega neki poštovani askete i brahmani zastupaju učenje o slučajnom nastanku i na dva načina objašnjavaju slučajni nastanak sopstva i ovoga sveta? Tako se, monasi, neki asketa ili brahman oslanja na logiku, na istraživanje. On govori o tome do čega je došao uz pomoć logike, sledeći svoj put istraživanja, te iznosi ovakvo gledište: Sopstvo i ovaj svet nastaju slučajno. To je, monasi, drugi način. Na ova dva načina neke askete i brahmani zastupaju učenje o slučajnom nastanku, objašnjavaju slučajni nastanak sopstva i ovoga sveta. Svaki asketa ili brahman koji tvrdi da su sopstvo i ovaj svet nastali slučajno, čini to na osnovu jednog od ova dva uporišta. Izvan njih nema nijednoga. Tako, monasi, razume Tathāgata… Oni koji istinski hvale Tathāgatu će s pravom govoriti o tim stvarima.