Uveče poštovani Meghiya izađe iz osame i otide do Blaženog. Kad je stigao, pokloni mu se i sede sa strane. Dok je tako sedeo, ovako reče Blaženome: „Poštovani gospodine, dok sam boravio u tom mangovom gaju, zaokupljale su me uglavnom tri loše, štetne vrste misli. Onda pomislih: „Zadivljujuće je to, čudesno je to! Napustio sam dom i otišao u beskućnike ispunjen poverenjem. Pa ipak me zaokupljaju uglavnom tri loše, štetne vrste misli: misao o čulnim zadovoljstvima, misao o mržnji i misao o povređivanju’.” „Meghiya, za onoga čije oslobođenje uma nije još dozrelo postoji pet stvari koje vode ka dozrevanju. Kojih pet? Tako, Meghiya, monah ima dobrog prijatelja, dobrog druga, dobrog saputnika. Za onoga čije oslobođenje uma nije još dozrelo, Meghiya, to je prva stvar koja vodi ka dozrevanju. Dalje, monah živi obuzdan granicama Pātimokkhe, savršenog ponašanja i delovanja. Videći opasnost i u najmanjoj pogrešci, vežba sebe držeći se pravila vežbanja. Za onoga čije oslobođenje uma nije još dozrelo, Meghiya, to je druga stvar koja vodi ka dozrevanju. Dalje, monah vodi razgovor koji je zaista umeren, pogodan za otvaranje uma i vodi ka potpunom otrežnjenju, hlađenju strasti, prestanku, miru, dubokom znanju, potpunom buđenju i oslobađanju, kao što je razgovor o umerenosti u željama, o zadovoljenosti, o potpunoj osami, o neuplitanju, o buđenju energije, o vrlini, o koncentraciji, o mudrosti, o slobodi, o znanju i viđenju slobode. Takav razgovor on vodi kad god poželi, lako, bez napora. Za onoga čije oslobođenje uma nije još dozrelo, Meghiya, to je treća stvar koja vodi ka dozrevanju.