„Ako je tako, Bāhiya, ovako treba da vežbaš: ’U onome što je viđeno, neka bude samo to što je viđeno, u onome što čuješ neka bude samo to što si čuo, u onome što je osećano neka bude samo to što je osećano, u onome što je shvaćeno neka bude samo to što je shvaćeno.’ Tako, Bāhiya, sebe treba da vežbaš. I pošto će, Bhāhiya, za tebe u onome što je viđeno biti samo to što je viđeno, u onome što si čuo samo to što si čuo, u onome što je osećano samo to što je osećano, u onome što je shvaćeno samo to što je shvaćeno, tada ti, Bāhiya, nećeš biti sa tim. tada ti, Bāhiya, nećeš biti sa tim. A pošto nećeš biti sa tim, Bāhiya, tada tebe ni nema u tome. I pošto tebe nema u tome, tada nećeš biti ni ovde, ni tamo, a ni između to dvoje. Samo to jeste kraj patnje.” Zahvaljujući ovoj kratkoj pouci Blaženog, um askete Bāhiye na tom mestu postade oslobođen otrova, bez vezanosti. A Blaženi, pošto je ovom kratkom poukom podučio asketu Bāhiyu, otide. I ne zadugo pošto je Blaženi otišao, neka zalutala krava s teletom nasrnu na asketu Bāhiyu i liši ga života. Kada je kasnije završio prošenje hrane u Sāvatthīju i vraćao se u pratnji mnoštva monaha, Blaženi ugleda mrtvoga asketu Bāhiyu. Videvši ga, reče on monasima: „Monasi, uzmite telo askete Bāhiye, pa pošto ga stavite na nosila, odnesete do lomače i spalite, napravite humku za njega. Monasi, umro je vaš saputnik u svetačkom životu.”