Postajući drugačiji, svet je ovaj okovan bivanjem, mučen bivanjem, a ipak ushićen istim tim bivanjem. Gde je ushićenje, tu je i bojazan, a kada bojazni ima, to je bolno. Svetački život se živi upravo radi potpunog napuštanja takvog bivanja. Koji god asketa ili brahman, govoreći o slobodi od bivanja, kaže da je ona moguća nastavljanjem bivanja, ja kažem da se nijedan od njih još nije oslobodio bivanja. Ili koji god asketa ili brahman, govoreći o slobodi od bivanja, kaže da je ona moguća begom od bivanja, ja kažem da se nijedan od njih još nije oslobodio bivanja. Na osnovu vezivanja ova patnja nastaje. Kada je svako vezivanje iskorenjeno, ni nastanka patnje nema. Pogledajte ovaj svet, preplavljen raznim vrstama neznanja. Bića koja se ushićuju bivanjem, nisu oslobođena bivanja. Kakvog god bivanja da ima, na bilo koji način, svako od njih je prolazna, bolna i promenljiva stvar. Videći stvari kakve jesu, s mudrošću pravom, žudnja za bivanjem napuštena je, kao što ni radosti u ne-bivanju nema. Sa potpunim nestankom žudnje, neznanje nestaje bez ostatka. Za monaha koji oslobođen biva, bez vezivanja, ni nastavka bivanja nema. Māru je savladao, u bici pobednik, on je taj što svako bivanje je prevladao.”