Monasi, kada se bodhisatta, svestan i s jasnim razumevanjem, preporodi u materici svoje majke, u ovom svetu, sa njegovim božanstvima, Mārom i Brahmom, u ovom pokolenju sa njegovim asketama i brahmanima, plemenitim i običnim ljudima, priroda stvari jeste i da se u tom svetu javi velika, snažna svetlost. I čak u tom bezdanom prostoru između svetova, praznom, sumornom i potpuno mračnom, gde mesec i sunce, koliko god bili moćni i sjajni, ne mogu učiniti da njihova svetlost prodre – i tu se velika, snažna svetlost koja nadmašuje sjaj božanstava pojavila. A bića koja su se tamo preporodila, ugledaše jedna druge u tom svetlu: „Zaista, i drugih bića ovde ima.” Čitav sistem deset hiljada svetova se zatresao, zaljuljao i zadrhtao i u njemu se velika, snažna svetlost koja nadmašuje sjaj božanstava pojavila.’ Takva je priroda stvari. Monasi, kada se bodhisatta preporodi u materici svoje majke, priroda stvari jeste i da četiri mlada božanstva dođu da stražare na sve četiri strane sveta, razmišljajući: ’Neka nijedno ljudsko ili neljudsko biće, niti bilo ko drugi, ne može da povredi bodhisattu ili njegovu majku’. Takva je priroda stvari. Monasi, kada se bodhisatta preporodi u materici svoje majke, priroda stvari jeste i da ona postane izuzetno čedna, odustane od ubijanja, uzimanja onoga što joj nije dato, od zloupotrebe zadovoljstava čula, zloupotrebe govora i konzumiranja svega što izaziva stanje omamljenosti. Takva je priroda stvari. Takva je priroda stvari. Monasi, kada se bodhisatta preporodi u materici svoje majke, priroda stvari jeste i da nijedna strašću ispunjena misao vezana za muškarce nije se javila u njoj i ona sama bila je nedostupna bilo kojem muškarcu obuzetom strašću. Takva je priroda stvari.