Na svom putu, monasi, princ Vipassī ugleda veliku grupu ljudi, odeveni u odeću različitih boja, kako nose nosila sa mrtvacem. Videvši ih, upita on vozara: ’Dobri moj vozaru, kakva je to velika grupa ljudi sa nosilima. Ko je taj čovek?’ „Vaša visosti, taj čovek se zove ’mrtvac’.” „Priđi onda bliže kočijom tom mrtvacu.” „Da, vaša visosti”, odgovori vozar, pa dotera kočiju bliže mrtvacu. I princ Vipassī osmotri tog mrtvaca, pa reče: „A zašto se on naziva ’mrtvacem’?” „Zato, vaša visosti, što ga od sada ni otac ni majka, ni srodnici ni prijatelji više nikada neće videti, isto kao što ni on neće videti majku i oca, srodnike i prijatelje.” „Znači li to, dobri vozaru, da sam i ja smrtan? Da nisam izuzet od smrti? Da ni mene ni kralj ni kraljica, kao ni srodnici ni prijatelji više nikada neće videti, isto kao što ni ja neću videti sve njih?” „Vaša visosti, svi su smrtni, uključujući i vas. Niko nije izuzet od smrti. Kralj ni kraljica, kao ni srodnici ni prijatelji više nikada neće videti vas, isto kao što ni vi nećete videti sve njih.’ „U tom slučaju, dobri moj vozaru, nije mi do parka danas. Odmah okreni kočiju i vrati se u palatu.” „Da, vaša visosti,” odgovori vozar, te tako i učini. Kada se vratio, princa Vipassija, skrhanog, nesrećnog, zaokupiše crne misli: „Neka je prokleta ta stvar koju zovu ’rođenje’, kada se svako ko je rođen mora i sa smrću suočiti!”