A princ Khaṇḍa i Tissa, sin prvosveštenika, narediše da se pripremi veliki broj svečanih kočija, popeše se na jednu od njih i praćeni ostalima, izvezoše se iz Bandhumatīja ka Khema parku jelena. Vozili su se u kočijama dokle je bilo moguće, a onda sa njih siđoše i peške stigoše do Bude Vipasīja. Kada su stigli, pokloniše mu se, pa sedoše sa strane. Tu im Buda Vipasī postupno izloži pouku, kroz govor o davanju, govor o vrlini, govor o nebesima; objasni opasnost, propadanje i prljanje u zadovoljstvima čula, kao i blagoslov obuzdavanja. Kada je video da im je um spreman, prijemčiv, oslobođen prepreka, nadahnut i ispunjen poverenjem, izloži im on učenje koje je posebno svojstveno Budama: patnju, nastanak patnje, prestanak patnje i put koji vodi do prestanka patnje. I baš kao kad bi čist komad platna, bez ikakvih mrlja, bio obojen svuda jednako, isto tako se u Khaṇḍi i Tissi, dok su tu sedeli, javi potpuno čisto oko Dhamme, bez mrlja: „Sve što je podložno nastanku jeste podložno i nestanku.” Tada oni ugledaše istinu, dosegoše istinu, razumeše istinu, uroniše u istinu; nadvladaše sumnju, oslobodiše se zbunjenosti, stekoše samopouzdanje i postadoše nezavisni od drugih u pouci učitelja Vipassīja. Onda ovako rekoše Budi Vipassīju, plemenitom i potpuno probuđenome: „Zadivljujuće je to, poštovani gospodine, čudesno je to! Baš kao kad bi neko ispravio ono što je stajalo naglavce, otkrio skriveno, pokazao put zalutalome ili upalio svetiljku u tami, tako da oni koji imaju oči mogu da vide, tako je i učitelj Gotama, na više različitih načina, razjasnio Dhammu. Uzimamo Blaženoga i njegovo učenje za utočište. Neka nas Blaženi prihvati kao zaređene sledbenike i neka primimo puno zaređenje.”