„Poštovani gospodine, nisam u stanju da se setim u celini i do detalja čak ni svega što sam doživeo u ovom životu, pa kako bih se mogao setiti mnoštva svojih prošlih života, dakle jednog rođenja, dva rođenja… u celini i do detalja, kao što je u stanju Blaženi? Nisam u stanju da vidim ni vilenjaka iz močvare, pa kako bih duhovnim okom, pročišćenim i superiornim u odnosu na fizičko, mogao da vidim bića kako umiru i ponovo se rađaju i vidim kako su inferiorna i superiorna, lepa i ružna, srećna i nesrećna… te razumem kako se bića preporađaju u skladu sa svojim postupcima, kao što je u stanju Blaženi? Kada mi je Blaženi rekao: ’Ali ostavimo po strani prošlost, Udāyine, ostavimo po strani budućnost. Poučiću te Dhammi: Kada ovo postoji, i ono postoji; nastankom ovoga i ono postaje. Kada ovo ne postoji, ni ono ne postoji; nestankom ovoga i ono nestaje’–to je za mene još nejasnije. Možda bih mogao zadovoljiti um Blaženoga ako bih odgovorio na pitanje o učenju našega učitelja.“ „Vrlo dobro, Udāyine, kakvo je učenje vašeg učitelja?“ „Poštovani gospodine, ovakvo je učenje našeg učitelja: ’Ovo je savršena lepota, ovo je savršena lepota!’“ „Ali, Udāyine, pošto je učenje vašeg učitelja ’Ovo je savršena lepota, ovo je savršena lepota!’–šta je ta savršena lepota?“ „Ta lepota jeste savršena lepota, nju ne može da nadmaši bilo koja druga lepota, koliko god bila visoka ili uzvišena.“