Udāyine, ima ovde sinova dobrih porodica koji, kad im kažem ’Napusti to’, odgovore: ’Šta, takvu sitnicu, tako beznačajnu stvar kao što je ta? Blaženi nam kaže da to napustimo, Uzvišeni nam kaže da to napustimo.’ oni to napuste i ne pokazuju nepoštovanje prema meni i onim monasima koji žele da vežbaju. Kad to napuste, žive mirno, bez uznemirenja, zahvaljujući tuđim darovima, uma (osamljenog) poput divljeg jelena. Tada za njih ta stvar postane slaba, meka, trula, šuplja omča. Zamisli, Udāyine, kraljevskog slona sa kljovama dugim poput osovine na kočiji, u punoj snazi, dobre pasmine i naviknutog na borbu, koga vežu čvrstim lancima a on, ako bi se tek malo pomerio, mogao bi da raskine te lance, te ode kud mu je volja. A sad zamisli nekoga da kaže: ’Čvrsti lanci kojima je ovaj slon vezan… jesu snažna, čvrsta, uska, neraskidiva omča i debeli jaram.’ Da li bi on govorio istinu?”