A sada, domaćini, za one askete i brahmane čiji su učenje i gledišta ovakvi: ’Kada neko čini ili druge tera da čine… to bi donelo zasluge, ishod bi bile zasluge’, može se očekivati da će izbegavati tri štetna stanja: loše telesne postupke, loše verbalne postupke i loše mentalne postupke, kao i da će preduzimati i praktikovati tri korisna stanja: dobre telesne postupke, dobre verbalne postupke i dobre mentalne postupke. A zašto? Ti dobri askete i brahmani u štetnim stanjima vide opasnost, propadanje i prljanje, a u korisnim stanjima vide dobrobit odustajanja, način da sebe pročiste. Kako zapravo činjenje postoji, onaj čije je gledište da ’ima činjenja’, ima ispravno razumevanje. Pošto zapravo postoji činjenje, onaj čija je namera ’ima činjenja’, ima ispravnu nameru. Pošto zapravo postoje dela, onaj ko tvrdi da ’ima činjenja’, upražnjava ispravan govor. Pošto zapravo postoji činjenje, onaj ko kaže da ’ima činjenja’, ne stoji nasuprot onim arahantima koji zastupaju učenje da činjenje postoji. Pošto zapravo postoji činjenje, onaj ko drugog ubeđuje da ’ima činjenja’, ubeđuje ga da prihvati ispravnu Dhammu; time što ubeđuje drugog da prihvati ispravnu Dhammu, sebe ne hvali, a druge ne kritikuje. Tako je napušteno sve pogrešno postupanje koje je prethodno činio i umesto njega sada je tu čista vrlina. A to ispravno razumevanje, ispravna namera, ispravan govor, neoponiranje plemenitima, ubeđivanje drugoga da prihvati ispravnu Dhammu, izbegavanje samohvalisanja i potcenjivanja drugoga–tih nekoliko korisnih stanja tako nastaju s ispravnim razumevanjem kao svojim uzrokom.