Tako opet, Bhaddāli, neki monah vežba sebe u okviru Učiteljevog nauka. Ovako on razmišlja: “Kako bi bilo da odem na osamljeno, mirno mesto: u šumu, podnožje drveta, planinu, klisuru, pećinu, mesto za kremaciju, gustu džunglu, proplanak, stog sena–možda bih dosegao nadljudske osobine, isticanje u znanju i viđenju dostojno plemenitih.” I ode on na osamljeno, mirno mesto. Dok tamo živi izolovan, Učitelj ga ne osuđuje, mudri saputnici u svetačkom životu koji su se raspitali o njemu, ne osuđuju ga, božanstva ga ne osuđuju i on sam sebe ne osuđuje. Pošto ga tako ne osuđuju Učitelj, mudri saputnici u svetačkom životu, božanstva, a ni on sam, doseže nadljudske osobine, isticanje u znanju i viđenju dostojno plemenitih. Sasvim obuzdanih čula, bez mentalnih nečistoća, monah ulazi i ostaje na prvom stupnju zadubljenja, koji je praćen usmerenom mišlju i istraživanjem, uz ushićenje i zadovoljstvo rođeno iz osame. A zašto? Tako biva s onim ko vežba sebe u Učiteljevom nauku. Smirivanjem usmerene misli i istraživanja ulazi i ostaje na drugom stupnju zadubljenja… Slabljenjem ushićenja… ulazi i ostaje na trećem stupnju zadubljenja… Napuštanjem zadovoljstva i bola… ulazi i ostaje na četvrtom stupnju zadubljenja… A zašto? Tako biva s onim ko vežba sebe u Učiteljevom nauku. Kada je njegov um postao tako koncentrisan, pročišćen, blistav, bez i najmanje nečistoće, gibak, prilagodljiv, postojan i utihnuo, usmerava ga on ka znanju o svojim prošlim životima… Tako se seća mnoštva svojih prošlih života u celini i do detalja. A zašto? Tako biva s onim ko vežba sebe u Učiteljevom nauku.