Time ga nadilazi. Ali ni to, kažem, nije dovoljno. Napusti ga, kažem; nadiđi ga, kažem. A čime ga to nadilazi? Tako, Udāyine, potpunim prevazilaženjem područja beskonačne svesti, svestan da „ništa ne postoji”, monah ulazi i ostaje u području ničega. Time ga nadilazi. Ali ni to, kažem, nije dovoljno. Napusti ga, kažem; nadiđi ga, kažem. A čime ga nadilazi? Tako, Udāyine, potpunim prevazilaženjem područja ničega, monah ulazi i ostaje u području ni opažanja ni neopažanja. Time ga nadilazi. Ali ni to, kažem, nije dovoljno. Napusti ga, kažem; nadiđi ga, kažem. A čime ga nadilazi? Tako, Udāyine, potpunim prevazilaženjem područja ni opažanja ni neopažanja, monah ulazi i ostaje u prestanku opažaja i osećaja. Time ga nadilazi. Tako govorim o napuštanju čak i područja ni opažanja ni neopažanja. Vidiš li, Udāyine, bilo kakav okov, mali ili veliki, o čijem napuštanju ne govorim?” „Ne, poštovani gospodine.” Tako reče Blaženi. Zadovoljan, poštovani Udāyin se obradova rečima Blaženoga. Govor u Ćātumi