„Tako je, domaćine, tako je. Telo je bolno, slabo i tegobno. Jer ko će, starajući se o ovome telu, tvrditi i za trenutak da je ono sasvim zdravo, sem iz potpune ludosti? Ovako sebe treba da vežbaš: ’Čak i ako je moje telo bolno, moj um biće bez bola.’ Tako treba sebe da vežbaš.” Onda domaćin Nakulapitā, ushićen i odobravajući reči Blaženoga, ustade sa svog sedišta i — poklonivši se Blaženome i obišavši ga tako da mu ostane sa desne strane — otide do poštovanog Sāriputte, te kad je stigao, pokloni mu se i sede sa strane. Dok je tako sedeo, poštovani Sāriputta mu reče: „Tvoja čula su smirena, domaćine; tvoje lice čisto i blistavo. Jesi li ti imao prilike da danas slušaš govor o Dhammi u prisustvu Blaženoga?” „Kako bi moglo biti drugačije, gospodine? Samo što me je Blaženi poškropio besmrtnom ambrozijom govora o Dhammi.” „A kako te je to Blaženi poškropio besmrtnom ambrozijom govora o Dhammi?” „Malopre sam otišao do Blaženoga i kad sam stigao i poklonio mu se, seo sam sa strane. Dok sam tako sedeo sa strane, rekoh mu: „Gospodine, ja sam slab čovek, star, poodmaklih godina, stigao u poslednji period svoga života. Telo mi je bolno i svakog trenutka sve bolesnije. Zaista se retko dešava da vidim Blaženoga i monahe koji okrepljuju srce. Može li Blaženi da me pouči, može li Blaženi da me uputi, i to će zadugo biti na moju korist i sreću!”