Kraj Sāvatthīja… Onda Blaženi ovako reče: „Monasi, govoriću vam o teretu, nosiocu tereta, uzimanju tereta i odlaganju tereta. Poslušajte. A šta je to, monasi, teret? Treba reći: pet sastojaka bića kao objekata vezivanja. Kojih pet? Oblik kao sastojak bića koji je objekat vezivanja, osećaj kao sastojak bića koji je objekat vezivanja, opažaj kao sastojak bića koji je objekat vezivanja, mentalni obrasci kao sastojak bića koji je objekat vezivanja, svest kao sastojak bića koji je objekat vezivanja. To se naziva teret. A ko je to, monasi, nosilac tereta? Treba reći: osoba. Ovaj poštovani, tog i tog imena, tog i tog klana. To se naziva nosilac tereta. A šta je to, monasi, uzimanje tereta? To je ona žudnja koja vodi do novog rođenja, što združena sa oduševljavanjem i strašću, uvek nalazi novo uživanje, sad tu, sad tamo – dakle, to je žudnja za zadovoljstvima čula, žudnja za postojanjem i žudnja za nepostojanjem. To se naziva uzimanje tereta. A šta je, monasi, odlaganje tereta? To je potpuno hlađenje strasti i prestanak, napuštanje, odricanje, oslobađanje i nevezivanje upravo za tu žudnju. To se naziva odlaganje tereta.” Tako reče Blaženi. A kada je Srećni to izgovorio, i ovo dodade Učitelj: „Pet sastojaka bića jesu teret, a osoba je nosilac tereta. Uzimanje tereta je patnja u svetu ovom, odlaganje tereta zaista jeste sreća.