Ako se za bilo kog monaha vidi i čuje da ta područja loših, štetnih želja nije napustio, tada on može biti onaj koji živi u šumi, hrani se samo isprošenom hranom, ne preskače nijednu kuću kad prosi hranu, nosi ogrtač od odbačenih krpa, nosi ogrtač od grubog platna, pa ga ipak njegovi saputnici u svetačkom životu ne podržavaju, ne slave, ne poštuju niti hvale. A zašto? Zato što vide i čuju da taj poštovani nije napustio područja loših, štetnih želja. Zamisli bronzanu posudu koja je donesena sa pijace ili iz kovačnice čista i blistava, a vlasnik u nju stavi leš zmije, psa ili čoveka, pokrije je poklopcem i vrati se na pijacu. Kad ga vide, ljudi ga upitaju: ’Šta to nosiš unaokolo kao da držiš neko blago?’ Onda podignu poklopac, pogledaju unutra i čim ugledaju sadržaj posude, ispune ih takvo gađenje, odvratnost i mučnina da čak i oni gladni ne žele da jedu, a kamoli oni siti. Isto tako, ako se za bilo kog monaha vidi i čuje da ta područja loših, štetnih želja nije napustio, tada on može biti onaj koji živi u šumi… a da ga ipak njegovi saputnici u svetačkom životu ne podržavaju, ne slave, ne poštuju niti hvale. A zašto? Zato što vide i čuju da taj poštovani nije napustio područja loših, štetnih želja.