Ako se za bilo kog monaha vidi i čuje da ta područja loših, štetnih želja jeste napustio, tada on može biti onaj koji živi u selu, prihvata poziv za obrok u kući, nosi ogrtače dobijene od kućedomaćina, a da ga ipak njegovi saputnici u svetačkom životu podržavaju, slave, poštuju i hvale. A zašto? Zato što vide i čuju da je taj poštovani napustio područja loših, štetnih želja. Zamisli bronzanu posudu koja je donesena sa pijace ili iz kovačnice čista i blistava, a vlasnik u nju stavi kuvani pirinač i različita jela i sosove, pokrije je poklopcem i vrati se na pijacu. Kad ga vide, ljudi ga upitaju: ’Šta to nosiš unaokolo kao da držiš neko blago?’ Onda podignu poklopac, pogledaju unutra i čim ugledaju sadržaj posude, ispune ih takav apetit, želja i slast da čak i oni gladni žele da jedu, a kamoli oni siti. Isto tako, prijatelju, ako se za bilo kog monaha vidi i čuje da ta područja loših, štetnih želja jeste napustio, tada on može biti onaj koji živi u selu… a da ga ipak njegovi saputnici u svetačkom životu podržavaju, slave, poštuju i hvale. A zašto? Zato što vide i čuju da je taj poštovani napustio područja loših, štetnih želja.”