Jednom sam, Mahānāma, boravio kraj Rāđagahe, na Lešinarevoj hridi. U isto vreme je jedan broj nigaṇṭhi živeo na obronku planine Isigili, kod Crne stene, gde su praktikovali neprekidno stajanje, odbijali da sednu i doživljavali bolne, nepodnošljive, razdiruće osećaje zbog svojih napora. Jedno veče izašao sam iz osame i otišao do nigaṇṭhi. Upitao sam ih: ‘Prijatelji, zašto praktikujete neprekidno stajanje, odbijate da sednete i doživljavate bolne, nepodnošljive, razdiruće osećaje zbog svojih napora?’ Kad ovo bi izrečeno, oni odgovoriše: ‘Prijatelju, Nigaṇṭha Nātaputta je sveznajući i svevideći, on tvrdi da poseduje ovakvo potpuno znanje i viđenje: „Bilo da hodam ili stojim, spavam ili sam budan, znanje i viđenje su uvek i neprekidno u meni.” On ovako kaže: „Nigaṇṭhe, činili ste loša dela u prošlosti; očistite ih strogim asketskim vežbama. I kada ste ovde i sada obuzdanog tela, govora i uma, tada ne činite loša dela za ubuduće. Tako, poništavajući asketizmom prošla dela i ne čineći nova dela, neće za vas biti posledica u budućnosti. A bez posledica u budućnosti, iskorenjuju se dela. Iskorenjivanjem dela, patnja se iskorenjuje. Iskorenjivanjem patnje, osećaj se iskorenjuje. Iskorenjivanjem osećaja, stiže se na kraj patnje.” To je učenje koje odobravamo i prihvatamo, njime smo zadovoljni.’