Sāriputta, sećam se da sam živeći svetačkim životom negovao četiri stvari. Praktikovao sam asketizam – krajnost asketizma; praktikovao sam neosetljivost – krajnost neosetljivosti; praktikovao sam obazrivost – krajnost obazrivosti; praktikovao sam osamljenost – krajnost osamljenosti. Takav je bio moj asketizam, Sāriputta, da sam išao nag, odbacujući pravila, lizao dlanove, nisam odlazio kad su me pozivali, nisam se zaustavljao kad bi me zamolili. Nisam prihvatao hranu koju mi donesu, posebno pripreme ili me pozovu na ručak. Nisam primao ništa iz lonca, iz zdele, iz kuće, iz avana, od dvoje koji jedu zajedno, od trudnice, od žene koja doji, od žene koja leže kraj muškarca, sa mesta gde se hrana javno deli, sa mesta gde je bilo pasa ili muva. Nisam uzimao ni ribu, ni meso, nisam pio rakiju, vino, niti drugi alkohol. Držao sam se pravila da u jednoj kući uzmem jedan zalogaj; da u dve kuće uzmem dva zalogaja… da u sedam kuća uzmem sedam zalogaja. Živeo sam na jednom tanjiru hrane dnevno, na dva tanjira hrane dnevno… na sedam tanjira hrane dnevno. Uzimao sam hranu samo jednom dnevno, jednom u dva dana… jednom u sedam dana i tako dalje, sve do jednom u dve nedelje. Istrajavao sam u praksi uzimanja hrane u određenim intervalima.