Onda drugi monah pomisli: ’Blaženi je jeo… uzeo ono što mu je potrebno, ali nešto hrane poklonjene Blaženom preostalo je da se baci; ako je mi ne pojedemo, Blaženi će je baciti… Kako bi bilo da pojedem tu hranu i noć i dan provedem ni gladan ni slab.’ I pošto je pojeo poklonjenu hranu, provede on noć i dan ni gladan ni slab. I mada je taj monah pojevši hranu proveo noć i dan ni gladan ni slab, ipak više poštujem i hvalim prvog monaha. A zašto? Zato što će ga to na duge staze voditi ka smanjivanju želja, ka zadovoljenosti, čišćenju, jednostavnom življenju i većoj energiji. Zato, monasi, budite moji naslednici u Dhammi, a ne moji naslednici u materijalnim stvarima. Zato sam iz saosećanja prema vama pomislio: ’Kako će moji učenici biti moji naslednici u Dhammi, a ne moji naslednici u materijalnim stvarima?’ Tako reče Blaženi. Potom Srećni ustade sa mesta na kojem je sedeo, pa otide u svoju kolibu. I tu poštovani Sāriputta ovako reče monasima: „Prijatelji monasi.” „Prijatelju,” odgovoriše monasi. A poštovani Sāriputa ovako nastavi: