Kad ovo bi rečeno, poštovani Mahā Moggallāna upita poštovanog Sāriputtu: „Pade mi na pamet jedno poređenje, prijatelju Sāriputta.” „Reci ga, prijatelju Moggallāna.” „Jednom sam prilikom, prijatelju, živeo bez mrlja među ruševinama utvrđenja iznad Rāđagahe. Onda sam, rano ujutro, ustao, obukoh se i uzeh svoju zdelu i gornji ogrtač, te odoh da isprosim hranu u Rāđagahi. Tom prilikom je Samīti, kolarov sin, glačao naplatak, a āđivaka Paṇḍuputta, sin nekadašnjeg kolara, stajao kraj njega. Onda se ovakva misao javi u umu āđivake Paṇḍuputte: ’Ah, kad bi ovaj Samīti, kolarov sin, mogao izglačati ovu krivinu, ovu izbočinu, ovu manu na naplatku, tako da on bude bez krivina, bez izbočina, bez mana i sastoji se samo od pravog drveta.’ I upravo dok je takva misao prolazila kroz njegovu glavu, Samīti, kolarov sin, zaista je i glačao tu krivinu, tu izbočinu, tu manu na naplatku. Time je āđivaka Paṇḍuputta, sin nekadašnjeg kolara, bio obradovan, te izrazi svoju radost ovako: ’On glača baš kao da svojim srcem zna moje srce!’