I tako sam kasnije, još uvek mlad, crne kose i obdaren blagoslovom mladosti, u najboljim godinama – dok su moji roditelji, protivni tome, plakali tako što su im suze potokom lile niz lice – obrijao kosu i bradu, stavio na sebe žuti ogrtač, napustio domaćinski život, te otišao u beskućnike. Monasi, krenuvši tako u traganje za onim što je korisno, tragajući za nenadmašnim stanjem uzvišenog mira, otidoh do Āḷāre Kālāme i rekoh mu: ‘Prijatelju Kālāma, želim da vodim svetački život u ovom učenju i pravilima.’ A Āḷāra Kālāma odgovori: ‘Poštovani može ostati ovde. Ovo učenje je takvo da ga mudar čovek može brzo savladati i živeti u njemu, razumevši tako, neposrednim uvidom učenje svoga učitelja.’ I nije dugo potrajalo dok sam savladao to učenje. Što se tiče pukog recitovanja i ponavljanja njegovog učenja, mogao sam da izgovaram reči sa znanjem i pouzdanjem, tako da sam tvrdio ‘Ja znam i vidim’, kao što su i drugi činili. I pomislih: ‘Ne samo na osnovu poverenja, Āḷāra Kālāma objavljuje: ‘Savladao sam i živim u učenju, razumevši ga putem neposrednog uvida.’ Svakako da Āḷāra Kālāma živi znajući i videći ovo učenje.’