Ovako sam čuo. Jednom je Blaženi boravio kraj Sāvatthīja, u Đetinom gaju, u manastiru koji je podigao Anāthapiṇḍika. Tu se on ovako obrati monasima: „Monasi.” „Da, poštovani gospodine,” odgovoriše oni. A Blaženi ovako nastavi: „Monasi, jednom sam prilikom živeo kraj Ukkaṭṭhe, u Subhaga gaju, u podnožju kraljevskog drveta sal. A u to vreme ovakvo opasno uverenje rodilo se u Baka Brahmi: „Ovo je trajno, ovo je stalno, ovo je večno, ovo je potpuno, ovo nije podložno prolaznosti; jer ovde se niti ko rađa, niti ko stari, niti umire, niti odlazi da bi se ponovo pojavio, izvan ovoga drugog izlaska nema.” Svojim umom video sam tu misao u umu Baka Brahme i kao kad bi snažan čovek ispružio savijenu ruku ili savio ispruženu ruku, tako i ja hitro nestadoh u podnožju kraljevskog drveta sal, kraj Ukkaṭṭhe, u Subhaga gaju, i pojavih se u Brahminom svetu. Baka Brahmā me još izdaleka opazi kako dolazim, te reče: „Dođite, dobri gospodine! Dobro došli, dobri gospodine! Mnogo je vremena prošlo otkako ste ovde bili. A ovo je, dobri gospodine, trajno, ovo je stalno, ovo je večno, ovo je potpuno, ovo nije podložno prolaznosti; jer ovde se niti ko rađa, niti ko stari, niti umire, niti odlazi, da bi se ponovo pojavio, izvan ovoga drugog izlaska nema.”